Svaki psihoterapeut, da bi to mogao uopće postati, osim propisane edukacije, mora proći barem 100 sati individualne terapije. I što da vam ja sad kažem. Nikad nisam bila na terapiji, a nakon samo dva sastanka: osjećam se katastrofa, loše, glava boli, suzdržavam suze. A “ne znam zašto” tj. kao prividno ne postoji razlog.

Ljubav i strast prema psihoterapiji kod mene se rodila iz osobnog rada na sebi, u kojem sam kroz primjenu nekih psihoterapijskih metoda na koje sam naišla u raznim knjigama došla do ozbiljnog poboljšanja u općem emocionalnom stanju. Postala sam mnogo mirnija, zadovoljnija, a da ne kažem da sam u tom pronašla i neki svoj put i misiju.

Kada sam na terapiju krenula, očekivala sam da ću sada kad još imam i vodstvo u tome, doživjeti instant boom i procvat. Renesansu. Ali umjesto toga, našla sam sebe kako se pitam: “što je meni ovo trebalo”.

ŠTO JE MENI SVE OVO TREBALO?

Pa što je meni ovo trebalo? Zašto neću samo odustati? Zašto bi itko išao onda na terapiju, ako sasvim normalno i funkcionalno živi bez toga?

Evo zašto. I moja samo-terapija u osobnoj radinosti imala je teške momente, samo što sam njoj pristupala iz mnogo lošijeg općeg stanja, pa težina tog procesa nije bila toliko istaknuta. Nakon tih nekih “velikih” momenata u kojima sam se suočavala sa svojim čudovištima, nastupio bi neki mir. I išla sam tako korak po korak, metodu po metodu, dok se nisam dovela u stanje koje je za mene bilo podnošljivo. I da budem iskrena, tu je moj rad stao. Sastojao se samo u održavanju postojećeg stanja.

A sad, zašto se osjećam baš tako loše, kada nisam ni zagrebla duboko u nijednu temu, niti otvorila nešto čega nisam bila ni svjesna? To je ono što me zapravo muči, pa ću podijeliti s vama moja malo kaotična razmišljanja.

NERED U GLAVI

Na terapiji se dakle, nije dogodilo ništa spektakularno. Ja i cura se tek upoznajemo. Otvaraju se brojne teme, koje iako izazovu emocionalnu reakciju, meni nisu ni nove ni strane. Vrtila sam ih ja sa sobom već mnogo puta, ali čini mi se da sam ih samo pospremila u neku kutiju gdje skupljaju prašinu, i zauzimaju “disk space” u mojoj glavi. 

Ostavila sam si “za kasnije” da ih otvorim, a vjerojatno to nikad ni ne bi učinila, da nisam bila prisiljena nekim neugodnim emocionalnim stanjem – ili terapijom. A sad s terapeutom pretresam sve te stare kutije. 

Dakle, realno imam mnogo nerazriješenih tema, a iako mi je terapija za početak teška, znam da držanje tih stvari u kutijama podrazumijeva i mnogo energije koja je s njima zarobljena. 

Znam to, jer sam zavirivala u neke od njih prije, i znam koliko je suočavanje s njima i njihovo razrješenje meni oslobođenja donijelo.

LOOP

Naravno da je priča s kutijama samo slikovit prikaz. 

Možda je bolja usporedba mozga s računalom. Umjesto kutija, tvoje teme su neki programi koje više ne koristiš. Oni su zapeli u LOOP, i vrte se u pozadini; nekad ni ne znaš da rade. Ne možeš ih razriješiti, a niti zatvoriti. I dok ti pokušavaš raditi nešto skroz drugo, surfati na netu ili pisati nešto u wordu, u pozadini se vrti taj program  — i to ti uuužasno usporava kompjuter. 

A još ako te nešto trigerira, pa se taj program otvori preko cijelog desktopa i zablokira ti cijelo računalo. Koji kaos. EEE, da se bar i mi možemo samo resetirati..

Nije samo u pitanju i ta energija koja je zarobljena u tom loopu, već i količina energije koju trošiš živcirajući se jer ti je računalo tako sporo. 

I da, to je problem samo sa starijim računalima, ali i vama mladima ako se ne njegujete i ne čistite redovito, prijeti pomanjkanje radne memorije..

SLON U PROSTORIJI

Evo još jedan primjer. U “stvarnom” životu, imati nerazriješene teme je kao da je u prostoriji slon, a ti se praviš da ga ne vidiš. Ma zamislite koliko vam samo energije treba da se pravite da ga ne vidite. 

Čak i ako priznate da je tu (što sam ja kroz svoj rad postigla, uvidjela sam slonove, kutije, loopove) to nije dovoljno.

Slon u prostoriji zahtjeva da se pozabavite s njim. Prvenstveno zato jer mu u prostoriji uopće nije mjesto. A zatim, zato jer zauzima previše prostora.

DEFRAGMENTING

Sada želim potpunu koncesiju i kontrolu nad prostorom u svojoj glavi. I zato, idem dalje. Loop po loop. Pa ćemo to čistiti. Nadam se samo da sam u pravu i da će dobar osjećaj uskoro nastupiti. Držite mi fige.