Brojni pristupi i teorije, posebno u popularnoj psihologiji i self help literaturi navodit će disfunkcionalno mišljenje kao izvor emocionalnih problema. Međutim, tvrditi da je mišljenje uzrok emocionalnoj disfunkciji, slično je kao tvrditi da je kihanje ili curenje nosa uzrok prehladi. 

Nije. Ono je simptom, isto kao i mišljenje, jer su i naši misaoni obrasci prije automatski nego voljni. Inače, mogli bismo samo odlučiti da ćemo drugačije misliti i sve bi bilo riješeno. Ali to nije tako lako, zar ne? Više smo produkt naših misli, nego što smo njihovi gospodari.

Stvarni uzrok naših emocionalnih problema je fragmentacija koja ima svoj začetak u ranom djetinjstvu uslijed nekog korektivnog ili traumatičnog iskustva.

Trauma je svaki događaj u kojem nas nisu voljeli zbog nas, u kojima su nas posramljivali ili bili razočarani ukoliko se ne bi ponašali na određeni način i u kojem smo, kako bi roditelje zadovoljili, morali prihvatiti/preuzeti na sebe naučeno ponašanje, a dio sebe zatomiti i ostaviti u sjeni.

Dijete tada potiskuje osjećaj da nije voljeno zbog sebe i gradi karakterne osobine i ponašanja koje roditelji odobravaju. Dakle, traumu ne uzrokuje samo zlostavljanje i nasilno ponašanje, već i niz suptilnih odgojnih metoda pred kojima su mala djeca bespomoćna. Posebno su takvi razni treninzi -hranjenja, spavanja, skidanja iz pelena, gdje djeci bez obzira koliko bespomoćno plakala ne dajemo utjehu, ne dajemo hranu, posramljujemo ih kada plaću ili se pomokre, ili kada uživaju u svome tijelu.

Danas je mnogima apsurdno kako se neke starije generacije ponose što su trenirali djecu da već sa 7 mjeseci obavljaju nuždu van pelena, kako su ih već s tri mjeseca naučili da ne plaču kada ih polegnu i ostave u krevetiću ili da ne plaču kada su gladna, već da strpljivo čekaju hranjenje svaka 4 sata. Potisnuti osjećaji i očaj iz ovog razdoblja kasnije izlaze na vidjelo u obliku raznih poremećaja hranjenja, seksualnih fetiša i perverzija, grandioznosti ili depresije (itd.) i svi imaju za originalnu traumu upravo ovo najranije doba dječjeg života.

Tako da slobodno možemo reći da smo određene mjere istraumatizirani svi.

Svaki pokušaj prilagodbe djeteta umjetno stvorenom sustavu bez uvažavanja svega što je u nama ljudsko, rezultirat će traumom i nije poanta ovdje da krivimo naše roditelje. Poanta je da prestanemo kriviti sebe i da uvidimo da naša patnja ima i uzrok i lijek.

Uzrok je prošlo svršeno vrijeme, ali lijek za naše neugodne emocije i raspoloženja je uvijek dostupan. Proces liječenja ide otprilike ovako:

1. osvještavanje trigera i popratnih emocionalnih stanja kao glasnika potisnutih sjećanja
2. osvještavanje fragmentacije koja se dogodila
3. validacija i integracija zatomljenog dijela u svoju ličnost

Postoje razne metode kojima se ovo postiže, ali upravo integracija fragmentiranih dijelova ličnosti je način na koji nas terapija mijenja.

Mi rastemo zato što otkrivamo i uvažavamo autentičnog sebe, a ne zato što se doslovno mijenjamo ili si dodajemo neke osobine koje mislimo da želimo imati.

Dodavanje na sebe različitih osobina bio bi poput kiča kojim dodatno zakopavamo i sakrivamo naše istinsko biće. Prvo ga ipak trebamo otkopati, dati mu zraka, dozvoliti da malo samo bude. I onda se možemo ponovno izgraditi, ali ovaj put s njim (tj. sa sobom) na pijedestalu.

Ni jedno dijete se ne rađa pogrešno, zločesto, ni loše, pa tako niste ni v