Mislim da sam kroz život pročitala bezbroj knjiga samopomoći i popularne psihologije, pa me nemojte krivo shvatiti kad nastojim istaknuti ovu razliku. Volim te knjige, zanimljive su mi, ima nešto u tome. Ipak, da sam se nastavila oslanjati na samopomoć, danas bih bila na bitno drugačijem mjestu, ali sigurne ne sretnijem. 

Činjenica je da razna literatura za samopomoć najčešće ima u sebi brze savjete kojima ćete odjednom revolucionirati svoj život i konačno biti sretni. Moći ćete bez problema mijenjati svoje misli ili svoje ponašanje ili čak utjecati na ponašanje drugih ljudi. Zar ne zvući to malo kao tele-prodaja?

Ali, terapija “na žalost” ne obećava takvu vrstu brzog popravka. Jer to nije realno. Psihoterapija je jedan dublji i puno iskreniji put, kojem je cilj puno nježniji nego što to nalaže popularna psihologija. Cilj je naučiti kako voljeti sebe. I dok to mnogima zvuči banalno, i nimalo transformacijski, vjerujte mi da je ovo mjesto gdje savršeno pristaje ona rečenica: “Jednostavnost je ultimativna sofistikacija”.

Riječ terapija ima svoje porijeklo u grčkom jeziku i znači liječenje, a odnosi se da tretman fizičkog i mentalnog liječenja bez uporabe farmakoterapije i operacije. Liječenje znači povratak na prvotno optimalno stanje dobrog zdravlja.

A što je to prvotno optimalno stanje dobrog zdravlja? Prvotno – prije čega? Upravo tako. To je ono pitanje koje bi trebao postaviti svaki dobar psihoterapeut, a tako i vi sami, ukoliko imate neku vrstu emocionalnih problema.

Psihoterapija razumije da nismo mi problem, već da su naši problemi posljedica nečega. Najčešće raznih trauma, ali u terapijskom smislu to ima mnogo šire značenje nego što se misli u svakodnevnom govoru.

Kada govorimo o emocionalnim problemima, ne znači da trebamo biti mentalno bolesni kako bismo imali koristi od psihoterapije. Kao što na fizikalnoj terapiji liječimo posljedice fizičkih ozljeda, na psihoterapiji liječimo posljedice emocionalnih ozljeda.

Svi emocionalni problemi nastali su usred neke “ozljede” tj. traume, bez obzira ima li osoba službenu dijagnozu, ili “samo” ispade tuge ili bijesa. Trauma je emocionalna i mentalna ozljeda.

Ako ste često tužni, imate neprimjerene reakcije u trenutku, a kasnije osjećate grižnju savjesti ili sram jer je vaša reakcija bila kriva, ako vam ne ide u životu, a ne znate zašto. Te stvari se neće promijeniti skretanjem pažnje, a često ni odlukom.

Naše reakcije, emocije i ponašanje, određene su neurološkim vezama stvaranih kao prilagodba na okolnosti za vrijeme našeg života od najranije dobi. Ako se vanjska situacija promijenila, a naš način nošenja s problemima nije funkcionalan ili je čak i destruktivan, potrebno je nešto više od uvida, da bismo to promijenili.

Cilj je psihoterapije otkriti uzrok našim problemima i izliječiti ga, a ne skretati pažnju ili graditi na sebi karakterne osobine da bismo se promijenili. Cilj je doprijeti do onog autentičnog dijela u nama koji se zaštitio svim tim obranama, osvijestiti ga i naučiti se bezuvjetno voljeti.

Zato samoterapija nije samopomoć, već samoistraživanje i samootkrivenje.