Kako to da ljudi iznimne inteligencije, iznimnih sposobnosti, ili oni koji imaju veliko materijalno bogatstvo, bogat društveni život, i dalje ne mogu pronaći taj osjećaj mira, ispunjenja i zadovoljstva. Zašto stariji ljudi zasjednu na kauču ispred španjolskih sapunica? Zašto “I bogati plaću”.

Ne znam za vas, ali ja ne mogu da se ne pitam, kako to da, kad dostignemo sve one ciljeve koji su u društvu uvriježeni kao bitni, mi i dalje živimo u nezadovoljstvu.

Što nam stoji na putu da osjetimo ushićenje, sreću, spokoj, mir, ljubav, znatiželju. Zašto nismo sretni, a postigli smo sve što smo “trebali”?

Ja vjerujem da tu stupa na snagu osobni razvoj i razni oblici rada na sebi, jer ako ste duboko “navučeni” na takav rad, i radite ga dobro, shvaćate slijedeće: rad na sebi je niz metoda koje imaju dva cilja. Jedan je postizanje emocionalne zrelosti, a drugi je samoostvarenje.

Samoostvarenje je do sad uviđena najuzvišenija ljudska težnja koja nosi osjećaj dobrog života i zadovoljstva. Ali to ne možemo ostvariti, bez postizanja emocionalne zrelosti.

Sve metode koje primjenjujemo u osobnom razvoju (poput pisanja misli, psihoterapije, čitanje knjiga i učenje, meditacije, vizualizacije) trebale bi imati taj cilj. Njih radimo zato da bismo spoznali pravog sebe i naučili se razlikovati od emocionalnog tereta i mentalnih obrazaca, koji nam danas štete, iako ih je naš mozak stvorio kako bi se nosio s raznim situacijama za vrijeme našeg odrastanja.

Ne treba zaključiti da smo zreli jer smo odrasli. Mi sebe i svoju djecu stoljećima trudimo prilagoditi društvu koje nije dizajnirano tako da brine o ljudskom razvoju. Sve odgojne metode koje se godinama primjenjuju kako bi ljude strpale u neke umjetno stvorene okvire doprinijele su samo razvoju mentalnih bolesti, anksioznosti, sve većeg depresivnog stanja cijelog društva, ali i nicanju raznih drugih “poremećaja” kojima se nastoji dijagnosticirati djecu, kako bi se izbjeglo dijagnosticiranje pravog problema: tog istog društva. 

Ljudi koji imaju sve što društvo nalaže, depresivni su i nezadovoljni. Zar nije to alarmantno.

I kako se dakle postiže emocionalna zrelost? 

Razvoj neuroznanosti danas sve više govori u prilog fragmentaciji ljudskih bića. To je podjela naše osobnosti na razne dijelove uslijed korektivnih odgojnih metoda ili traumatičnih iskustava. Primjerice, svaki put kad se dijete na neki način izrazi, a to nije u skladu s roditeljevim uvjerenjima, te ga se na neki način prisiljava da potisne određeno ponašanje, ono postaje upravo to: potisnuto. To ne znači da ponašanje, osobina ili emocija nestaje, već da nastavlja život u nama kao neki zanemareni dio. Simbolički taj zanemareni dio možemo nazvati “unutarnje dijete”.

Ono se u odrasloj dobi manifestira na razne načine: neprikladnim mislima, emocijama i ponašanjima. A taj dio nikad nije mogao odrasti, jer nije bio izložen svijesti. Tako je rad na sebi poput ponovnog roditeljstva našem unutarnjem djetetu. Otkrivamo unutarnje dijete i učimo kako potpuno prihvatiti sebe na način na koji nam je to oduvijek trebalo od naših primarnih skrbnika. Radimo reverziju neprikladnih odgojnih metoda, integriramo našu ličnost i spoznajemo se.

Emocionalna zrelost je dakle pronalazak i prihvaćanje autentičnog sebe. A autentičnost je život u nama koji traži ekspresiju, i jedino takva autentična ekspresija može donijeti osjećaj samoostvarenja. I tako samoostvarenje postaje produkt emocionalne zrelosti i samootkrivenja.